ZAGRLJENICI

Miodrag Žalica ZAGRLJENICI

Režija: Robert Raponja, Dramaturg: Dubravka Znčić-Kulenović, Scenografija: Osman Arslanagić, Kostimografija: Amela Vilić, Kompozitor: Tamara Obrovac, Autor scenskog pokreta: Petra Blašković

Igraju: Ermin Bravo (Filip), Džana Pinjo (Olga), Selma Alispahić (Hionija) i Mirela Lambić (Marika)

Inspicijent: Meida Bešić; Majstor scene: Ahmed Hadžiahmić, Studijski design muzike: Davor Rocco; Majstor šminke: Karmela Ćurea; Majstor svijetla: Irhad Hodžić; Majstor tona: Sretko Vujić; Garderoberka: Hava Redžić ; Izrada kostima: Zlata Kamber, Devlija Heljić, Safa Šabanović, Amira Hamamdžić; Saradnici na izradi scenografije: Ramo Pamuk, Esad Landžo, Sead Sulejmanagić; Dekorateri: Goran Filipović, Nurko Oprašić i Asmer Hodžić; Producent: Žaneta Trišić-Bajramović;  Izvršni producent: Safet Plakalo; Vozač: Goran Aranitović

Premijera: 8. 10. 2006. godine (Scena SARTR-CDA u Sarajevu)

Gostovanja: Brčko, Tuzla, Mostar, Zenica, Jajce, Beograd

Festivali: XXIII.susreti pozorišta BiH, Brčko; Tuzlanski pozorišni dani; 5.festival komedije „Mostarska liska”; 6.festival BiH drame, Zenica; 26.pozorišne/kazališne igre, Jajce,

Nagrade: Selma Alispahić za najbolju žensku ulogu, Osman Arslanagić za najbolju scenografiju, Tamara Obrovac za najbolju muziku, Mirela Lambić za najbolju mladu glumicu i Petra Blaškić specijalno priznanje za scenski pokret na XXIII.susretima pozorišta BiH;  Selma Alispahić dobitnica „Male liske” na 5.festivalu komedije „Mostarska liska”;  Najbolja predstava, Robert Raponja za režiju, Selma Alispahić i Ermin Bravo za glumačka ostvarenja,  Osman Arslanagić za scenografiju, Amela Vilić za kostimografiju, Tamara Obrovac za muziku i Petra Blašković za scenski pokret na VI festivalu BiH drame; Najabolja predstava, Robert Raponja za režiju,  Selma Alispahić za glumačko ostvarenje, Osman Arslanagić za scenografiju i Tamara Obrovac za muziku na 26.pozorišnim/kazališnim igrama  .

Ko su Žalicini Zagrljenici? Ljubavnici ili ubice?!... Da bi se odredili, oni prolaze kroz svijet teatra, gdje je sve moguće, ulaze u ludističke obrate od grotesknog do tragičnog, od tragičnog do komičnog, pa se pitamo da li to Filip i Olga pokušavaju ubiti Hioniju ili Hionija vodi igru u kojoj se “događaju nemoguće stvari u mogućem životu iliti obratno – moguće stvari u nemogućem životu”? Može li u takvoj igri uopće biti pobjednika ili, pak, pobjeđuju oni koji najstrasnije prihvaćaju nemoguće kao moguće, oni koji nestaju, a pripadaju onim drugima, koji postoje, ma su izgubljeni.

Na kraju, trijumfiraju glumci u čvrstom i ostrašćenom zagrljaju s moćima teatra, pa se otud, koristeći se sredstvima različitih žanrovskih određenja, i upuštaju u partnerski klinč u kojemu su sva glumačka sredstva dozvoljena.